Valery Perry, viši saradnik DPC-a
English version here.
Dok je 2019. godine, moj kolega Kurt Bassuener oštro Donalda Trumpa opisao kao „Prvog balkanskog predsjednika Amerike“ paralele su već neko vrijeme bile evidentne pojedincima koji su pratili politiku u SAD-u i regionu Balkana.
Aleksandar Hemon je proročki identificirao Trumpov evidentni i oportunistički populizam 2016. godine; a nedavno je ukazao na naizgled neizbježnu sljedeću fazu kako su se Trumpove pristalice sistematski radikalizirale i pripremale za akciju, bilo putem glasačke kutije ili kao naoružane bande koje se fizički obračunavaju na javnim mjestima. Hemon je ovakav slijed događaja vidio i prije, i dobro su mu poznate posljedice po Bosnu i Hercegovinu u kojoj je rođen.
Nikada se ne može podcijeniti instinktivni i emocionalni element koji karakterizira odnos između populističkih, nacionalističkih vođa i njihovih spremnih sljedbenika, niti lakoća sa kojom “krv i zemlja” postaju temelj za sloganstvo ali i za tobožnje političke opcije. Međutim, i najsposobniji propagandisti bi propali u odsustvu plodnog ekosistema za tako plitke mada zavodljive trivijalnosti.
Perverzna privlačnost propagandista privlači najveću pažnju u svakoj epohi – od usijanih nacističkih snova Leni Rifenštal do umijeća rukovanja alatima društvenih medija od strane opasnih grupa počevši od ISIS-a do nasilne krajnje desnice. Čak se i banalnija objašnjenja za društvenu spremnost populacija koje postaju plijen takvog spektakla vrlo često mogu naći u najtupljim mehanizmima odgovorne vladavine i nezavisnog nadziranja i proživljavanom očaju i gnjevu kojeg je iznjedrila frustracija koji raste u njihovom odsustvu.
Posmatrajući uticaj slabih (ili sve slabijih) mehanizama odgovornosti kod naizgled dosta različitih slučajeva Bosne i SAD-a, uviđaju se izazovi i prijetnje bez obzira na nivo i obim, i uprkos prividnoj „zrelosti“ demokratskih institucija u slučaju SAD-a.
U Bosni i Hercegovini brzina zamaha korupcije je bila velika, njen cilj besraman – ali potpuno predvidiv. Ideja da bi seoski uzgajivač malina iznenada vodio poslove, vrijedne više miliona dolara, nabavke respiratora iz Kine je zaista komična, a kao takvu je i tretiraju bijesni građani na društvenim medijima. Međutim, to je očigledna meta uglavnom zato što se radi o jednostavno očiglednom i lako razumljivom primjeru poslova za vlastite interese, jednostavnijem za shvatiti od puno složenijih višegodišnjih šema, ili tehnokratskih igara finansijske ljušture rebalansa javnog budžeta.
I u SAD-u je zamah korupcije i loše vladavine jednako besraman, ali dolazi sa puno većom cijenom. Uprošćeno rečeno, ekvivalent američkog malinara bi mogao biti propala nabavka respiratora od 69 miliona USD koja je praktično dogovorena preko Twitter-a.
Čak daleko podlije je sistemsko i sistematsko korištenje uticaja koje konstantno obuzima Washington otkako je 1980-ih transformirano u oblik umjetnosti (ne slučajno od strane nekoliko muškaraca koji će savjetovati Trumpa.) Iako nedvojbeno nemoralno, dosta toga je legalno, iako je pretjerivanje dovelo i do kršenja zakona.
Obiman izvještaj zviždača koji je nedavno zaprimljen u SAD-u direktno navodi pritisak pod kojim se ugovori dodjeljuju kompanijama i licima koja imaju lične veze sa porodicom Trump, počevši već od 2017. godine, ali i sada tokom pojačanog pritiska pandemije, jer su ogromna javna sredstva iznenada na raspolaganju. Zviždač je eksplicitno pozvao na istragu glavnog inspektora, „da pomogne da se razbije ‘kućna radinost’ konsultanata za marketing i politički uticaj za te ugovore.“
Ovo je legalizirana korupcija, sa glazurom respektabilnosti, ali ona na kraju dana na jednak način demonstrira korozivnu praksu prebacivanja javnih sredstava sa ciljanom i ličnom privatnom dobiti.
U normalnim vremenima u SAD-u, zloupotrebe poput ove bi bile (nesavršeno) suzbijene time što bi se aktivirao autoimuni odgovor sistema – hvaljeni mehanizam kontrola vladavine (eng. checks and balances) u Americi. Međutim, na liniji aktuelnog Trumpovog rata protiv nezavisnog nadzora koji ga sprječava da nagrađuje svoju porodicu i prijatelje, i ovi mehanizmi odgovornosti su u opasnosti.
A ovi slučajevi se ne odnose samo na „kajmak koji se skida“ i krade. Oni se odnose i na namjerno podrivanje povjerenja u demokratske sisteme i sisteme odgovornosti te procese vladavine. U odsustvu povjerenja, a posebno u okruženjima rastuće nejednakosti, razočarani građani se mogu lakše povući iz javnog prostora, ili gravitirati ka svojim plemenskim politikama, bilo da je to kroz priključivanje stranci, kroz stavljanje crvene „MAGA“ (make America great again) kape, ili kroz žrtvovanje za ekstremnija udruženja online, ili u stvarnom svijetu.
U ovim okruženjima, ona osnovna građanska solidarnost je trebala poslužiti kao dodatni korektiv netrpeljive zloupotrebe. A ovo nije nenamjerni nusprodukt bezazlene krađe. To je cilj državnog – ili partijskog – zarobljavanja.
Ironiju razumiju oni kojima su poznate dugogodišnja američka podrška za zviždače i druge antikorupcijske programe u inostranstvu kao dio općeg programa za podršku demokratizaciji. Oni koji dijele temeljno opredjeljenje DPC-a za odgovornost u promociji demokratije uviđaju koliko je štetna takva besramna malverzacija, koja hrani cinizam o „Zapadnom licemjerstvu“. Ali takvo ponižavanje pokazuje i da ne postoji čarobni štap; nijedna zemlja niti politički sistem nije imun na eksploataciju i institucionaliziranu korupciju. Građani koji vjeruju u pravo na odgovornu vladavinu sve više prepoznaju da svi biju istu bitku.
Događaji koji se upravo razvijaju u SAD-u i BiH – uprkos ogromnim razlikama u obimu i uticaju – predstavljaju zvanično političko neuvažavanje uspostavljenih institucija transparentnog donošenja odluka u vezi sa tim na koji način će se vršiti raspodjela novca poreskih obveznika za javno dobro. A oba slučaja predstavljaju trulež koji nastaje kada kafanska ili politika privatnog kluba dozvoljava i podstiče nepotizam i poslove za vlastite interese na račun ispravne i transparentne javne politike koja je pod kontrolom nezavisnog nadzora.