Tokom prošle sedmice, pojavio se nalet šaputanja, nepotvrđenih glasina i naposljetku procurjelih dijelova planova da se iz temelja promijeni društveno, političko i ekonomsko okruženje Bosne i Hercegovine (BiH). Iako je očito da je u pripremi već neko vrijeme, sve ovo se odvija tokom posebno vrelog jula, dok je većina građana ove zemlje na zasluženom odmoru ili provode vrijeme sa prijateljima i porodicom koji su otišli iz države tokom i poslije rata, i koji su često u čudu što se njihovi domaćini nisu pridružili masovnom odlasku.
Planovi visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne promjene izbornog sistema države manje od 70 dana prije općih izbora su zabrinjavajući i problematični na više nivoa.
U smislu sadržaja, detalji i matematika planiranih izmjena su po dizajnu komplikovani; u dijelovima su objašnjeni i kontekstualizirani kako u javnost izlaze detalji netransparentnih planova. Mora biti komplikovano, jer iziskuje izborni inženjering i naknadno namještanje ishoda koje želi HDZ BiH. Željeni “odgovor” je poznat, pa se u skladu s time mora razviti i formula. Najdrskije od svega je apsolutni nedostatak bilo kakvog interesa za poboljšanje direktne odgovornosti izabranih zvaničnika prema izbornom tijelu ljudskih bića. Zvaničnici nisu izabrani, nisu čak ni birani; izvući će ih se iz namještenih izbornih rezultata a kompletno odvojenih od izbornog tijela građana. Za druge elemente se tvrdi da im je namjera uklanjanje mogućnosti blokade Vlade Federacije u interesu “funkcionalnosti;” međutim, zajedno sa najproblematičnijim izbornim elementima (tzv. Ljubićeva „implementacija“) to bi se brzo i lako izdvojilo kao nevažno.
Kao i sa prethodnim verzijama “izborne reforme”, sa ranijim pritiskom SAD i EU, efekat je produbljivanje etnokratskog feudalizma u BiH – i dalje sprečavanje svakog napora odozdo prema gore da se iskorijeni. Nadalje, čini se i da se planom zaključavaju rezultati popisa stanovništva iz 2013. godine. Važno je napomenuti da, iako je taj popis stanovništva žestoko osporen, nijedna politička stranka – a posebno nijedna od etnokratskih stranaka (ili pretendenti na njihova prijestolja) nisu zagovarali novi popis stanovništva sljedeće godine. Preostaje samo da se zaključi da nakon što su zgrabili rezultate o etničkoj pripadnosti sa prethodnog popisa stanovništva, nijedna stranka nema interes da ih ponovo pregleda – ili obznani razmjere svog neuspjeha kojeg bi masovni odlazak stanovništva pokazao.
Naredni put kada neka internacionalna razvojna organizacija, projekat podrške demokratiji ili nevladina organizacija organizuju radionicu, ljetnu školu ili program građanskog obrazovanja sa tvrdnjom da su građani BiH jednostavno premalo informisani da razumiju kako demokratija funkcioniše, trebali bi se sjetiti da ne bi trebalo biti iznenađenja oko toga zašto se mnogo ljudi isključi; lako je vidjeti zašto bi ljudi odbili izborni sistem koji zahtijeva kompleksnost da bi se postigli unaprijed određeni rezultati.
Što se procesa tiče, jadna je ironija da posljednji udarac čak i najbljeđim nadama da bi se BiH mogla izvući iz poslijeratne dejtonske luđačke košulje, zadaje Visoki predstavnik.
DPC se godinama zalaže za održavanje Ureda visokog predstavnika i bonskih ovlasti, posmatrajući njegovo očuvanje i ulogu neophodnim dok se Dayton ne zamijeni novim društvenim ugovorom i političkim sistemom sa narodnim legitimitetom. To jeste, sve dok BiH ne bude imala unutrašnju funkcionalnost i pogon da se kreće van poslijeratnih ograničenja koja su zakočila napredak u mnogim dijelovima života. Opstanak ovog rudimentarnog organa Daytona (zajedno sa vojnim sredstvom odvraćanja predviđenim Aneksom 1A Dejtonskog mirovnog sporazuma) dao je zemlji kritično oruđe. EU više od decenije potkopava OHR, čije postojanje vidi kao zadiranje u njenu ulogu, kao i konceptualno nespojivo sa “perspektivom članstva.”
Ipak, Visoki predstavnik je prihvatio ulogu podrške dezintegrativnim agendama i prolaz za sve one koji već dugo imaju tako nisko mišljenje o BiH i njezinom narodu da su bili spremni zemlju prebaciti u drugi nivo demokratskih standarda. Otkako se saznalo za njegovo imenovanje, Schmidt je slabo informisan i savjetovan; njegov dosadašnji učinak pokazuje da se malo toga promijenilo. Schmidt neće imati kredibiliteta ili moralnog ugleda ukoliko nametne dezintegrativnu i regresivnu esencijalističku izbornu reformu. To će biti njegovo naslijeđe.
Iako ozbiljan sam po sebi, utjecaj primjene bonskih ovlasti u smisli vrijednosti ima još veći značaj. Podrška ovom potezu – za ovu formalnu demonstraciju povlađivanja – od zemalja koje su ga aktivno podržavale i razvijale, ili pasivno dozvolile da dođe u ovu fazu, je demonstracija da Zapad odustaje od BiH jednostavno kao od problema kojim se mora upravljati i smirivati ga. Bosna je jednu cijelu generaciju simbolizirala prvo žrtvu ratova teritorijalnog iredentizma i agresije svojih komšija 1990-ih godina, da bi postala vizija toga kako se država može stabilizirati kroz strateški angažman 2000-ih godina. Ali više od decenije, simbol je neuspjeha tehnokratskog pristupa proširenja EU. Sada se SAD, dosadašnji najjači branilac državnosti BiH među silama Zapada i zagovarač demokratskih principa nasuprot autokratiji, pojavljuje kao glavna podrška Schmidtovoj intervenciji, pridružujući se pristupu koji će produbiti institucionalnu oligarhiju. Pojam građanstva označen je kao potrošan.
Ovo neće propustiti neliberalni rušioci države, pokvarenjaci i oportunisti koji nikad nisu željeli da BiH bude demokratska, funkcionalna, građanska, evropska ili odgovorna. Ne samo da će lekcija biti da složene države i ljudi u njima moraju očekivati sistem vlasti u kojem je njihovo pretpostavljeno pleme najvažnije pitanje, već da će im i EU, SAD i njihovi saveznici, kada im bude odgovaralo, dati novi sloj demokratskog legitimiteta.
Demokratsko samopouzdanje je godinama globalno u padu; dok su autokrate istovremeno, osjetivši povoljan trenutak, počeli pokazivati mišiće. Politika i proces koji se odvijaju u Uredu visokog predstavnika neće ostati neprimijećeni, posebno kod onih koji su sve vrijeme željeli da ta politika i proces propadnu.